Opcije pristupačnosti Pristupačnost

Dana 8. kolovoza 2020. godine preminula je prof. dr. sc. Ljubica Džajić. U nevjerici potreseni ovom tužnom viješću, nespojivom s čvrstinom i snagom jedne hrabre žene, prisjećamo se njenih riječi i misli, nepresušne energije koju je sa žarom podarila generacijama svojih studenata.

„Kolega! Tuđe neću, svoje ne dam!“; „Prste sijeci, ne diraj državni novac!“;„Ne štima bilanca,  evo bisera što ste napisali!“; „Klase od 0 do 9  u pola noći znati kada se probudite!“ Poznati su usklici svima nama koji smo poznavali profesoricu Džajić i pohađali njezina predavanja.  A onda, nakon položenog ispita „Čestitam kolegice i sretno vam bilo!“ Radovala se svakoj dobroj ocjeni, svakom predavanju, veselila se prepunim dvoranama studenata, presretna kada u dvorani više ne bi bilo mjesta.  Stroga, ali pravedna, zahtjevna, ali dosljedna. Jedinstvena i neponovljiva. Uvijek prepoznatljiva u svojoj pojavi i nepokolebljivom stavu, profesorica Džajić bila je uzorit primjer sveučilišnog profesora. Njezina predanost radu i strast kojom je studentima nesebično prenosila znanje učinili su je svojevrsnom ikonom Fakulteta ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“. Strahopoštovanje tek upisanih studenata se nakon nekoliko sati predavanja pretvorilo u poštovanje i zanimanje, a profesorica je uz visoku razinu profesionalnosti i stručnosti, uvijek nadodala pokoju crticu iz svojeg bogatog životnog iskustva kojom bi studentima ukazala na temeljne pozitivne vrijednosti kojima se trebaju voditi kroz život.

Rođena je 1937. godine u Glamoču. Životni put odvodi je u Vukovar i u voljenu joj Pulu čije je sunce i more nikada nisu prestajali oduševljavati. Znala je reći kako ne vozi auto, ali barku može „jer široko je more“…Poput mora i omiljenih joj kutaka pulske obale, voljela je i svoju profesiju,  financije i računovodstvo kojima se stručno bavila dugi niz godina radeći u Istarskom narodnom kazalištu i tadašnjem FJIF-u, nakon čega se opredjeljuje za akademsku karijeru zaposlivši se na Fakultetu ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“ gdje radi najprije u djelomičnom, a potom u punom radnom odnosu od 1991. godine do umirovljenja 2002. godine. Svoja iskustva rada u obje institucije objedinjavala je u svojim znanstvenim doprinosima počevši još od doktorske disertacije i obrade tematike informiranja za potrebe odlučivanja u ustanovama kulture. S radošću je u svom poslu pružala ruku mlađim kolegicama i kolegama i punim srcem doživljavala svaki njihov uspjeh, bodrila i hrabrila i onda kada su se mladenački ideali ponekad gorko sučeljavali s okrutnošću životne i poslovne stvarnosti te  uvijek isticala kako „mladu biljku treba njegovati, a ne sasjeći u korijenu“.  Plemenita i širokogrudna u svojoj skromnosti i sjeti, usprkos životnim tragedijama koje ju nisu štedjele, od preranog gubitka supruga do ratnog vukovarskog vihora koji je teško pogodio njenu obitelj. Ispod tužne crnine kucalo je to veliko nesebično srce,  uvijek požrtvovno spremno pomoći, postojano i odano svojim uvjerenjima, obitelji, kolegama i studentima.

Njezin snažan gromki glas s maratonskih predavanja kao da i danas odjekuje dvoranama u Rovinjskoj ulici, ostat će utkan u sjećanja na nezaboravno studentsko doba mnogih naraštaja, a valovi najdražeg joj pulskoga Mornara pripovijedat će priču o jednom osebujnom životu i životnim vrijednostima koje je svojim postojanjem uklesala u obalno stijenje, u naša srca.

Popis obavijesti