U temi tjedna za Glas Slavonije profesorica FET-a, Lela Tijanić, komentira što znači dogovor na razini Europske unije o financiranju oporavka i razvoja za hrvatsku ekonomiju

Financijska pomoć Europske unije (EU) nije „besplatna i bezuvjetna“, iako je vijest o dogovoru Europskog vijeća, prema kojem je Hrvatskoj na raspolaganju 22 milijarde eura, vrijedna i potrebna nakon višemjesečnog/dnevnog praćenja broja zaraženih, lockdowna, negativnih trendova kretanja socioekonomskih pokazatelja, otkazivanja događanja, kao i prognoza o padu BDP-a, informacija o broju planiranih ovrha, opasnostima povećanja nezaposlenosti i cjelokupne neizvjesnosti. Iznos od 12,6 milijardi eura iz višegodišnjeg financijskog okvira EU-a i 9,4 milijardi eura iz fonda za oporavak Next Generation EU odnosi se na raspoloživa sredstva, koja neće biti jednostavno iskoristiti i treba ih sagledati u širem smislu.

U osvrtima je spomenuti dogovor na razini EU okarakteriziran kao povijesni, dijelom i zbog zaduživanja EU na financijskom tržištu, ali povijesna je i situacija izazvana bolešću COVID-19, koja traži dodatne intervencije/sredstva, uz planirano donošenje novog proračunskog okvira koji se usvaja za razdoblje od 2021. do 2027. Stoga ćemo u dijelu idućeg programskog razdoblja imati povlačenje sredstava iz proračunskog razdoblja 2014. - 2020., iz novog financijskog razdoblja 2021. - 2027. te financiranje iz instrumenta Next Generation EU.

„Novac bez reformi neće biti dostatan“, a dijelom niti dostupan... U cilju iskorištavanja prednosti članstva u EU, osim korištenja dodatnih financijskih mogućnosti za brži oporavak gospodarstva koje su povezane s provedbom reformi, potrebno je također pripremiti odgovarajuće dugoročne razvojne okvire, koji uključuju ispunjavanje preduvjeta za dobivanje sredstava. Osim pripreme planova oporavka i otpornosti koje države članice trebaju pripremiti, nužno je što prije utvrditi i usvojiti usklađene razvojne prioritete, definirati i povezati instrumente financiranja, pripremiti kvalitetne i održive projekte, jasno postaviti i otvoriti natječaje za dobivanje sredstava, osnažiti kapacitete za provedbu projekata, prepoznati i ukloniti ograničenja koja se javljaju u provedbi, uz suradnju nositelja ekonomske politike na različitim razinama upravljanja. Tako možemo očekivati povećanje stope apsorpcije sredstava iz EU fondova (pomak s dna ljestvice u usporedbi s ostalim članicama EU-a), ali i važnije, možemo očekivati veće učinke ulaganja sukladno vlastitim potrebama i realnim mogućnostima te s tim u vezi i kvalitetniju provedbu reformi. Jačanje sposobnosti samostalnog poticanja rasta i razvoja u budućnosti trebali bi biti fokus održivog ulaganja.

Ako sagledamo razvojno planiranje u dužem roku, početne odgovore na pitanje u koja područja ulagati trebala bi dati Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030., a zatim i ostali povezani strateški dokumenti, akti strateškog planiranja, koji bi prije svega trebali ispuniti svoju provedbenu svrhu (u protivnom korist od zahtjevne pa i financijski izdašne pripreme strateških dokumenata neće biti vidljiva). Uz sve navedeno, vremenom smo ograničeni u ispunjavanju preduvjeta za početak korištenja sredstava, što dodatno otežava zadatak.

Vezano za područje turizma, snažna ovisnost Hrvatske o turizmu potvrđena je i u procjenama početkom koronakrize prema kojima je Hrvatska bila istaknuta među europskim državama koje će osjetiti najveće štete zbog pada turističkog prometa. Također, globalno smo „prepoznatljivi“. Prema izvješću UNCTAD-a o učincima pandemije na turizam, objavljenom u srpnju 2020., Hrvatska se nalazi na 3. mjestu (nakon Jamajke i Tajlanda), na listi od 15 zemalja svijeta za koje se smatra da će biti najteže pogođene. U kontekstu budućeg razvoja turizma pandemiju treba sagledati kao dodatnu „opomenu“, koja upućuje na potrebu snažnijeg poticanja ostalih razvojnih mogućnosti (osim turizma), povezivanja različitih grana (koje se dijelom mogu sagledati i kroz selektivne oblike turizma), a dostupna sredstva iskoristiti za rješavanje ili sprječavanje poznatih nepovoljnih učinaka, rizika visoke ovisnosti o turizmu i posljedica preturizma, neovisno o pandemiji ili o prognozama trenutne turističke sezone.

U opisanom kontekstu, trebamo težiti zadovoljavajućim rezultatima (što bliže iznosu od 22 milijarde eura s početka), odnosno realizaciji otpornog, konkurentnog i održivog društva, ali i društva u kojem se „dogovori“ za sve sudionike isplate.

Detaljnije u članku objavljenom 8. kolovoza 2020. na: